Некатегоризовано, TV Filmovi i serije

Amazonov „Točak vremena“ – klasik epske fantastike u novom ruhu

Amazonov "Točak vremena" - klasik epske fantastike u novom ruhu

Jedan od nezaboravnih „bisera“ Dejvida Beniofa, producenta „Igre prestola“, je rečenica kojom je opisao odluku da napišu susret Tiriona i Deneris. Te 2015. Beniof je to opisao rečima: „Kreativno govoreći, to nam je imalo smisla jer smo hteli da se to desi.“ Misao se proširila svetom epske fantastike kao požar i ukratko objasnila promene koje se prave u adaptacijama. Upravo u tu kategoriju mogu potpasti i promene koje su utkane u prve tri epizode Amazonove adaptacije „Točka vremena“. Jednostavno, neko je tako hteo.

„Točak vremena“ nije samo jedno od najpopularnijih dela epske fantastike. Ono je kapitalno delo koje je uticalo na modernu fantastiku koliko i Tolkinov „Gospodar prstenova“. Ovo je serijal, koji je inspirisao najveća imena epske fantastike danas – od Martina i Sandersona, pa sve do Aberkrombija, Rotfusa i Eriksona. Uticaj koji je Džordan imao na svoje kolege je zaista nemerljiv. Stoga je negde i razumljivo ogromno iščekivanje Amazonove adaptacije. A tako voljen serijal knjiga ima bazu ljubitelja koji imaju veoma tvrde stavove u vezi sa njima omiljenim svetom. I biće potrebno dosta objašnjavanja zašto su se neke promene desile.

Promene nisu neminovno loše, ali je jako bitno kako one utiču na celokupnu ideju. Da li je imalo smisla izbaciti prolog „Zenice Sveta“ koji je jedan od najupečatljivijih uvoda u jedan svet epske fantastike i zameniti ga Moiraininim govorom i Lijandrinim jurišom na muškog usmerivača? Koliko je zapravo opravdana odluka da se proširi lista mogućih Ponovorođenih Zmajeva, i u tu priču uključi Egvena? Da li je sve to nečiji kapric jer mu se tako moglo ili se zapravo govori o nekim kreativnim odlukama koje će imati više smisla na duge staze?

I tu upravo dolazimo do te veoma bitne tačke razmimoilaženja između načina na koji je Beniof adaptirao „Pesmu leda i vatre“ i onoga što Džadkins radi. Jer koliko god imali primedbi na račun nekih stvari, čovek koji „Točak“ doživljava kao „borbu balansa i haosa“ je neko ko razume Džordanovu ideju. Upravo zbog toga publika mora biti spremnija da promene u scenariju doživi kao dugoročnu igru u narativu koja će se kad-tad isplatiti, nego kao kapric nekoga ko ne razume šta je poenta dela koje adaptuje za ekran.

Amazonov "Točak vremena" - klasik epske fantastike u novom ruhu

Rand i Egvena

Naravno, ovo ne znači da Džadkinsu treba dati „carte blanche“. Ali kao i svaka adaptacija, i ova se svodi na to da je ona nečiji doživljaj dela koje volimo. Svaka adaptacija je izraz nečijeg utiska o delu – tako se Piter Džekson fokusirao na epiku u Tolkinovom delu, a HBO na političke igrarije u Vesterosu. Tako i Džadkins ima svoj lični utisak koji će kao kreativni direktor nesumnjivo dati ovoj adaptaciji. Sama činjenica da nam je Moiraina u fokusu govori u prilog tome. Stoga u ocenama treba imati na umu da se ne može, i ne bi trebalo, zakerati na svakoj promeni, već ih ponekada prihvatiti kao drugačiju interpretaciju dela koje smo čitali.

Ali to nam i dalje ne daje odgovor na glavno pitanje – koliko su suštinske promene u delu i koliko one utiču na postavke sveta? Ideja da bi Zmaj mogao biti žensko je izazvala ogromne kontroverze među Džordanovim poštovaocima. Ali nakon tri epizode, sasvim je sigurno da Egvena nije Ponovorođeni Zmaj. Džadkins je uspeo da modernim pristupom priči od starta izjednači Egvenu i Ninaevu sa muškom trojkom. Nije to uopšte loše, kada čovek razmisli. Na kraju krajeva, posebno imajući u vidu da on neće menjati glavnu stvar u zapletu – Rand definitivno može da usmerava, i on jeste Ponovorođeni Zmaj, a interesantno, ako Randa nisu izdvojili po visini, onda je boja njegove kose postala detalj po kome će se prepoznati njegovo aijelsko poreklo i koja izuzetno odskače od ostatka Dve Reke. Toma upoznajemo mnogo kasnije, ali nije ništa manje efektan. Serijski Tom Merilin je daleko ozbiljniji i više odaje utisak dvorskog barda nego zabavljača. Džadkins je Toma ostavio za kasnije i ne mogu reći da je to loš izbor, posebno imajući u vidu koliki je fokus morao biti na Dve Reke i porodicama naših junaka. Ta promena jako dobro funkcioniše, posebno u odnosu sa Metom.

Amazonov "Točak vremena" - klasik epske fantastike u novom ruhu

Rozamund Pajk kao Moiraina Sedai

Međutim, zvezda serije je svakako Moiraina. Nema prevelike mistike u vezi nje kao u prvim poglavljima „Zenice sveta“. Aes Sedai izaziva dosta sumnji u Dve Reke, a ispod kurtoaznog poštovanja krije se nepoverenje. Rozamund Pajk je izuzetna kao Aes Sedai, i bez muke donosi Moirainin aristokratski duh, ali i njenu prizemljenost, koja je uvek bila jako bitna za junake serijala. No, koliko god Moiraina bila moćna, jasno se vidi da i ona ima granice i da se iza te maske svemoćne žene krije ljudsko biće sa strahovima i slabostima.

Upoznavanje sa Decom Svetla je bilo interesantno, ali ne može se oteti utisku da da je to neprirodno leglo u sklopu narativa. Mada dobijamo daleko okrutniju sliku o prirodi Dece Svetla nego što je ona prikazana u knjigama, čini se da smo dobili te scene samo da bi pokazali kako i Aes Sedai imaju čega da se plaše. Nasuprot njima, Tuata’ani su se jako lepo uklopili u priču sa Perinom i Egvenom. Nisu možda raznobojni kao u knjigama, ali suština naroda koji će svakome pomoći u nevolji nije izgubljena. Prvo lice Crvenog Ađaha sa kojim se upoznajemo nije Elaida, već Lijandrin koja bez mnogo reči opisuje animozitet prema Crvenima.

Džadkins je svakako doneo svoju interpretaciju „Točka vremena“ i na tome su mu mnogi zahvalni. Nezaobilazno gunđanje u vezi detalja pratiće i ovu adaptaciju ali generalni utisak je da ljubitelji „Točka“ imaju na čemu da budu zahvalni. Iako je sigurno da neću prestati da kukam što nismo dobili Lijusa Terina u prvim kadrovima.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *